Da li znate koliko je pouzdano naše pamćenje?
Jeste li se ikada zapitali kako pamtimo ono što vidimo i doživljavamo? Oblikuju li lažna sjećanja naš svijet i naše pamćenje? Kako sjećanja utječu na naše živote?
Koliko je pouzdano naše pamćenje saznajte u nastavku. U svom Ted govoru, Elizabeth Loftus govori nam o tome kako su naša sjećanja nesavršena i kako ih mijenjamo svaki put kad se ponovno prisjetimo istog događaja.
Dobili smo i izvrstan primjer da je naše pamćenje poput stranice na Wikipediji i kako ga, baš kao i stranicu na Wikipediji, možemo proizvoljno mijenjati, kako mi sami tako i drugi ljudi.
U nastavku možete pogledati video i pročitati tekst na temu našeg nepouzdanog pamćenja.
Priča o Steveu Titusu
Stručnjakinja za manipulaciju pamćenjem Elizabeth Loftus radila je na pravnom slučaju koji je uključivao čovjeka po imenu Steve Titus. Imao je 31 godinu, živio je u Seattleu i zaručio se za ljubav svog života.
Jedne večeri Steve i njegova zaručnica izašli su u restoran. Na putu kući zaustavio ih je policajac. Titusov auto sličio je automobilu koji je vozio muškarac osumnjičen da je ranije te večeri silovao stopericu. Titus je izgledao poput njega.
Policija ga je fotografirala, a fotografiju kasnije pokazala žrtvi. Žena je rekla da je on najsličniji silovatelju. Proces je pokrenut, a kasnije je rekla da je apsolutno sigurna da je to muškarac koji ju je silovao. I tako je Tit bio osuđen.
Rekao je da je nevin, njegova je obitelj vrištala na porotu, njegova se zaručnica srušila na pod, a Titus je odveden u zatvor.
Titus je potpuno izgubio vjeru u pravni sustav, ali je još uvijek imao ideju. Pozvao je istraživačkog novinara koji je pronašao pravog silovatelja. Iza sebe je već imao 50 slučajeva silovanja. Priznao je krivnju i kada je ta informacija predočena sucu, Titus je oslobođen.
Nakon toga, Titus je bio vrlo ogorčen. Izgubio je posao i zaručnicu jer nije mogla podnijeti njegov bijes. Izgubio je svu ušteđevinu pa je odlučio podići tužbu protiv policije i drugih za koje je smatrao da su odgovorni za njegove patnje.
Elizabeth Loftus je pokušavala utvrditi kako je žrtva prešla s “To je najbliže” na “Apsolutno sam sigurna da je to on.”
Istraživanje lažnih sjećanja
Elizabeth Loftus proučava lažna sjećanja, jer, nažalost, Titus nije jedina osoba koja je osuđena za falično sjećanje.
Jedan projekt u SAD-u prikupio je podatke o 300 nevinih ljudi koji su osuđeni za zločine koje nisu počinili. Proveli su 10, 20, 30 godina u zatvoru, a onda je DNK analiza pokazala da su nevini. Kada su ti slučajevi analizirani, tri četvrtine njih je bilo zbog netočnog pamćenja svjedoka. Kako dolazi do netočnog pamćenja?
Mnogi ljudi vjeruju da memorija funkcionira poput uređaja za snimanje. Mi samo snimamo informacije, prisjećamo ih se i puštamo kada želimo odgovoriti na pitanja ili identificirati slike. Ovo nije istina.
Naša sjećanja su konstruktivna i rekonstruktivna. Memorija funkcionira kao stranica na Wikipediji: možemo joj pristupiti i promijeniti je, ali to mogu i drugi ljudi.
Kako izgleda proces konstruktivnog pamćenja?
Elizabeth Loftus eksperimentirala je puštajući ljudima simulirane zločine i nesreće i postavljajući im pitanja o tome čega se sjećaju. U jednom eksperimentu prikazana je simulirana nesreća, gdje su sudionici upitani kojom su brzinom automobili išli kad su se sudarili.
Drugu grupu ljudi pitali su koliko su se brzo vozili automobili kada su se sudarili. Kad im je postavljeno pitanje u kojem je korištena riječ “razbijen”, svjedoci su rekli da su automobili išli brže; takvo ih je pitanje čak navelo da kažu kako su na mjestu nesreće vidjeli razbijeno staklo, na kojem nije bilo razbijenog stakla.
Drugo istraživanje pokazalo je simuliranu nesreću u kojoj je automobil prošao kroz raskrižje sa znakom stop, a na pitanje koje je pokazalo da je to bio trokut, a ne znak stop, mnogi su svjedoci potvrdili da se sjećaju da su na raskrižjima vidjeli trokut, a ne znak stop znak.
Međutim, bi li se iste pogreške prisjećanja dogodile kada bi sudionici bili podvrgnuti istinski stresnim događajima?
Sudionici nedavnog istraživanja bili su pripadnici američke vojske koji su prošli kroz jezivu obuku koja ih uči kako će biti ako ikad postanu ratni zarobljenici. Vojnici su ispitivani na agresivan, neprijateljski i nasilan način 30 minuta, a kasnije su morali identificirati osobu koja je vodila ispitivanje.
Kada su dobili sugestivne informacije koje upućuju na osobu koja nije ispitivala, mnogi su od njih krivo identificirali svog ispitivača – čak su identificirali nekoga tko nije nimalo nalik ‘pravom’.
Dakle, kada se ljudima da pogrešna informacija o iskustvu koje su možda doživjeli, to sjećanje može postati iskrivljeno, zatrovano ili izmijenjeno.
Krivu informaciju dobivamo ne samo kada nas vode na ispitivanje, već i kada razgovaramo s drugim ljudima i često nesvjesno mijenjamo svoja sjećanja.
Recimo, u razgovoru sa starim prijateljem prisjetimo se nekih nestašluka iz djetinjstva, često će doći do drugačijeg prisjećanja na neke događaje, ali će i sjećanje jednog od prijatelja postati sjećanje koje oba prijatelja prihvaćaju kao istinito.
Ista stvar se događa kada vidimo medijski izvještaj o događaju koji smo doživjeli, a istovremeno se situacije ‘sjetimo’ drugačije nego prije nego što smo vidjeli izvještaj.
Moć psihoterapije
U devedesetima su pacijenti odlazili na terapiju s jednim problemom, a odlazili s terapije s drugim problemom, a to su bila ekstremna sjećanja na užasna brutaliziranja, ponekad sotonističke rituale itd.
Jedna je žena napustila psihoterapiju vjerujući da je proživjela godine ritualnog mučenja, gdje je bila prisiljena zatrudnjeti i izrezano joj je dijete iz utrobe, iako nije bilo fizičkih dokaza koji bi poduprli njezinu priču.
Kad je Elizabeth Loftus počela istraživati ove slučajeve, zapitala se odakle dolaze ta bizarna sjećanja? Shvatila je da većina tih situacija uključuje neku vrstu psihoterapije.
Osmislila je neke eksperimente kako bi pokušala proučiti procese koji se koriste u toj psihoterapiji i razumjeti razvoj kristalno čistih lažnih sjećanja.
U jednom od prvih eksperimenata korištena je sugestija i usađeno lažno sjećanje da se osoba, kada je bila dijete od pet ili šest godina, izgubila u trgovačkom centru. Bila je uplašena, plakala je. Na kraju ju je spasila jedna starija osoba i vratila je obitelji. Ovo sjećanje uspjelo se usaditi u umove otprilike četvrtine sudionika.
U sljedećem eksperimentu istraživači su usadili lažno sjećanje da se osoba skoro utopila kao dijete i da joj je morao pomoći spasilac. U trećoj studiji znanstvenici su sudionicima usadili lažno sjećanje na nešto strašno što se dogodilo dok su bili djeca, poput napada divlje životinje, a to im je pošlo za rukom kod čak polovice sudionika studije.
A u studiji u Italiji, sudionicima je usađeno lažno sjećanje da je osoba svjedočila opsjednutosti demonima kao dijete.
Ako se lažno sjećanje umetne u naš um, postoje li dugoročne posljedice?
Utječe li lažno sjećanje na naše kasnije misli i kasnije ponašanje? Prvi eksperimentator na ovu temu ubacio je u umove sudionika lažno sjećanje da su se kao djeca razboljeli jedući određenu hranu – tvrdo kuhana jaja, kisele krastavce, sladoled od jagoda.
Kad su sudionici eksperimenta nahranjeni tim sjećanjima, više nisu htjeli jesti tu hranu.
Međutim, lažna sjećanja nisu nužno loša ili neugodna.
Umetanjem toplog, ugodnog sjećanja koje uključuje neku zdravu hranu, ljudi se mogu potaknuti da požele jesti više te hrane.
Ove studije pokazuju da se lažna sjećanja mogu ubaciti i dugo nakon toga imati posljedice na ponašanje.
Kada bismo trebali koristiti ovu tehnologiju uma?
Terapeuti ne mogu etički umetnuti lažna sjećanja u umove pacijenata, čak i ako bi to pomoglo pacijentu, ali ništa ne sprječava roditelje da to isprobaju na svom pretilom tinejdžeru.
Kad je Elizabeth Loftus to javno rekla, to je izazvalo pometnju, jer je izgledalo kao zagovaranje roditelja da lažu svojoj djeci. A što je s roditeljima koji djeci govore da Djed Mraz postoji?
Biste li radije imali pretilo dijete s dijabetesom i kraćim životnim vijekom ili dijete s još jednim lažnim sjećanjem?
Samo zato što nam netko nešto kaže s povjerenjem, puno detalja i puno emocija, ne znači nužno da se to stvarno dogodilo. Ne možemo pouzdano razlikovati prava od lažnih sjećanja. Trebamo neovisne dokaze.
Ovo bi nas otkriće trebalo učiniti tolerantnijima prema svakodnevnim pogreškama u pamćenju koje činimo mi, naši prijatelji i obitelj. Ovo otkriće moglo je spasiti Stevea Titusa, čovjeka čiju je cijelu budućnost odnijelo jedno lažno sjećanje.
Preporučujemo da pročitate:
- Besplatne alternative za Microsoft Office 365
- iPhone aplikacije za praćenje tjelesne aktivnosti
- Web stranice za ljubitelje filma
- Najtraženiji tečajevi online na Udemy
- 8 savjeta za produženje vijeka trajanja baterije vašeg Android telefona
- Kako izabrati pravi domen
