Što je to što čovjeka tjera da, unatoč osjetilima koja mu olakšavaju kretanje ovim svijetom i opstanak u njemu, traži kontakt s onim što ne može osjetiti niti dosegnuti svojim osjetilima?
Što je molitva i što je to što čovjeka tjera da vjeruje, bez rigorozno provedenih i dosljednih znanstvenih dokaza iako je on razumno biće, obdareno bistrim umom?
Carl Jung je tvrdio da čovjek ima urođenu potrebu vjerovati, pripadati i prepustiti se osjećaju pripadnosti cjelini većoj i značajnijoj od sebe, da Homo Religiosus. Možda zbog nepredvidivosti životnih događaja ima urođenu potrebu da se smiri.
Možda je to pokušaj da se shvati apsurdnost života, a možda i jest božanska iskra bačena u prah kako se pjesnički izrazio Njegoš, kojeg je naš dragi profesor Vladeta Jerotić smatrao genijem, te se i mi pridružujemo toj ocjeni.
Nijedna se religija ne može zamisliti bez molitve
Američki filozof, William James, rekao je da se nijedna vjera ne može zamisliti bez molitve. Muslimanska tradicija tvrdi da je molitva i biti musliman jedno te isto a Sadu Sungar Singh, moderni indijski mistik, kaže da jest molitva je jednako važna kao i disanje.
Temeljna knjiga islama, Kur’an, smatra se knjigom molitvi, a Psalmi iz Starog zavjeta također se smatraju meditacijom o biblijskoj povijesti pretočenoj u molitvu.
Ispovijedi najvećeg kršćanskog mislioca, sv. Augustina iz 5. stoljeća, u krajnjoj liniji, jedna su opširna molitva i obraćanje Stvoritelju. Molitva u određenom obliku postoji od najstarijih, primitivnih vremena, da bi se proširila i dobila svoje konačne oblike u najintenzivnijem razdoblju religijskog razvoja, u srednjem vijeku.
Bez obzira na vjersko određenje, tj. radi li se o kršćanskoj, muslimanskoj, židovskoj, budističkoj ili drugoj vjerskoj molitvi, molitva je uvijek pokušaj prizivanja i uspostavljanja kontakta bliski ili bliži kontakt s apsolutom, s Bogom, s višom silom.
Ponekad je ta snaga bila utjelovljena u slici Boga, Božjeg sina, Majke Božje, svetaca ili jednostavno u dobrom tijeku stvari.
Molitva nije nužno vezana uz vjeru, ali je najčešće dio liturgijskog rituala i kao takva dio kanona. Liturgijska molitva u kršćanstvu uokviruje i objašnjava svetu tajnu (sakrament) krštenje i euharistije (pričest – kao obred u spomen na Posljednju večeru u noći prije njegovog raspeća, gdje je Krist svojim učenicima dao kruh, govoreći da je to njegovo tijelo, i vino, govoreći da je to njegova krv, što je opisano u Novom zavjetu, evanđeljima) .
Molitva je, međutim, i izraz kreativnosti, umjetničko izražavanje koje je čovjeku urođeno, a može biti i osobno u kršćanstvu. španjolski mistik, Terezije Avilskeveć u 16. stoljeću pokušao molitvu opisati kao “intimno prijateljstvo i razgovor s voljenom osobom“.
Vrste molitve i Oče naš
Bez obzira na oblik molitve, postoji nekoliko osnovnih vrsta molitve: klanjajući se i štovati (naglasak na Božjoj svemoći), posredovanje – za ispunjenje konkretne želje/ciljevi (usmjereni prema budućnosti), ispovijed, molba za oprost i zahvalnost (koji se odnose na prošlost), ali također mistično sjedinjenje s apsolutom, molitva uvijek podrazumijeva čin komunikacije s nevidljivim.
Najpoznatija kršćanska molitva, Naš otacsadrži temeljna načela kršćanske religije i morala, koji su u velikoj mjeri ukorijenjeni u hebrejskom nasljeđu:
Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, neka dođe kraljevstvo Tvoje, neka bude volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdašnji daj nam danas i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim; ne uvedi nas u napast, nego nas izbavi od zla.
Uz ibadet i hvalu, kao i vjeru u drugi dolazak, molbu za opstanak i blagostanje, ova molitva ima posebno istaknutu važnost. doviđenja, kao osnovne manifestne značajke kršćanstva.
Dakle, ne pretpostavlja se čovjekova bezgrešnost, već se ukazuje povjerenje u snagu pokajanja i oprosta grijeha učinjenih svjesno ili nesvjesno. Također je vidljivo da je u kršćanstvu zastupljen apsolut kroz arhetip očinske figure. Nakon odvajanja od roditeljskih likova i procesa individuacije, molitvom opstaje očinski lik, jer ga treba i odrasli čovjek.
Čin posredovanja ili transcendencije
Molitva je pokušaj uspostavljanja višeg reda i smisla u kaotičnom materijalnom kozmosu. Molitva je misao koja nosi snagu. To je čin posredovanja ili transcendenciječin prelaska iz materijalnog, vidljivog svijeta u nevidljivi, apsolutni, koji nije nastao i neprolazan je.
Molitva je svojevrsna veza koja se uspostavlja između ljudi i apsoluta. Ambiciozna, ali i plemenita u svojoj namjeri, u kršćanskoj se tradiciji smatra da se ono može ispuniti samo ako je dobronamjerno, u skladu s kršćanskim moralom. U skladu s vječnim načelom dobra, smatra se da loša “molitva” zapravo nije molitva i da se ne može uslišati. Ako neko nekome želi zlo, to se ne može nazvati molitvom, nego je to manifestacija najnižih ljudskih poriva, a molitva je uzvišena i korisna, kako za molitelja tako i za “objekt” molitve.
Molitva kao osobni čin
Molitva postoji u svim religijama svijeta, a u kršćanstvu je dio šireg vjerskog obreda koji uključuje post i odricanje od tjelesnih užitaka te nastojanje da se suzdrže od grijeha.
Molitva, međutim, može biti i najosobniji čin, izvan religijske doktrine, osobno obraćanje apsolutu, u tišini svoje sobe, gledajući u zvijezde.
Ili u sebi. Svoje podrijetlo vuče dijelom iz religijske tradicije, ali i iz genetski evolucijski upisanog poganskog nasljeđa, kada su iscjelitelji ili seoski liječnici čitali basne za zdravlje i protiv zlih sila. Basme su se prenosile s koljena na koljeno i živjele u usmenoj predaji, davno prije tiskanja.
Molitva se može uputiti u svoje ili u tuđe ime. Vjeruje se da stvara štit ili neprobojnu auru oko onoga kome je namijenjena, ali i unosi mir u dušu onoga tko je izgovara, šapće ili ponavlja u sebi. Molitva kao takva sažima najrazličitije emocije a svi su uglavnom pozitivni: nada, vjera, ljubav, iako je sam izvor molitve često strah.
Molitva za pokoj duša
Polazna točka molitve uvijek je poniznost, svijest o vlastitoj prolaznosti i skromnom materijalnom položaju u svijetu. Molitva se može uputiti za žive, ali i za duše onih kojih više nema, što je znak vjere da molitva nadilazi ne samo prostorna, nego i vremenska ograničenja, a sama molitva je svjedočanstvo vjere u besmrtnost duše.
Možda je osnova molitve u samom ponavljanju glasova, riječi, određenih konstrukcija, baš kao u poeziji, od davnina do danas, u (slatkoj) zvučnosti samoglasnika i suglasnika koji odvajaju onoga koji moli od tišine ( i tama).
U tom smislu molitva je predstavnik životvorne energije u čovjeku, svjetla u čovjeku. S priličnom sigurnošću možemo reći da je molitva usavršeni ostatak iskonskog povjerenja u magičnu moć riječi, bajanja. Molitva je uspavanka za odrasle.
Biokemija i biofizika molitve
Djeluje li razgovor s božanstvom ili Bogom u kojega vjerujete, čak i ako vas trenutno ne sluša ili uopće ne postoji Bog?
Naime, svakog trenutka svakog dana u našim tijelima odvijaju se bezbrojni procesi, njihov sastav se doslovno mijenja, kao odgovor na misli koje nam prolaze kroz um.
Mnoga su istraživanja pokazala i uvijek iznova potvrđuju da sama pomisao na nešto uzrokuje cijeli niz promjena u biokemiji našeg mozga (da ne govorimo o kvantnoj fizici na molekularnoj razini), a samim time i u cijelom organizmu. Otuda vjerojatno i velika popularnost riječi pravoslavnog monaha oca Tadeja koji je rekao: Kakve su ti misli, takav ti je život.
Misao o nečemu uzrokuje otpuštanje neurotransmitera u mozgu, odnosno kemijskih glasnika koji mu omogućuju komunikaciju s nekim njegovim dijelovima i živčanim sustavom. Neurotransmiteri doslovno kontroliraju sve funkcije našeg tijela, od hormona do probavnog sustava, do osjećaja tuge, sreće ili fizioloških odgovora na stres.
Opsežna istraživanja su pokazala da sama pomisao ima moć poboljšati vid, tjelesnu kondiciju i snagu. Placebo efekt, koji postoji i kod blefiranja i kod lažnih lijekova, primjerice, djeluje isključivo snagom misli.
A kod pravih, a ne placebo lijekova, dokazano je da imaju puno bolji učinak ako vjerujete u njihov učinak. Naša očekivanja i sustav naučenih (stečenih) asocijacija mijenjaju kemijski sastav mozga, što doprinosi nastanku stvarnih fizioloških i kognitivnih rezultata, kao što su veća izdržljivost, manji umor, bolji odgovor imunološkog sustava, snižavanje/povišenje serumskog hormona.
Razine i značajno olakšanje tjeskobe. Nešto sasvim slično čudesni slučajevi ozdravljenja koje je Krist postigao molitvom koji su opisani u evanđeljima Novog zavjeta.
Molitvu možemo pokušati objasniti na znanstveni način, oslanjajući se na gledište, recimo, fizike. Ovdje ćemo spomenuti kako je Einstein nazvao sablasno djelovanje na daljinu.
U fizici, gore spomenuto djelovanje na daljinu je koncept da se objekt može pomicati, mijenjati ili na drugi način djelovati bez fizičkog kontakta (bez mehaničkog kontakta) između drugog objekta ili osobe.
Riječ je o interakciji na velike udaljenosti objekata koji su razdvojeni u prostoru, što je danas postalo stvarnost, što se objašnjava kroz fenomen Einstein Rosen Podolsky.
Profesor dr. Dejan Raković u svom biofizičkom modelu svijesti objašnjava da je svijest makroskopski kvantni manifestni sustav koji može definirati krajeve spomenutog Rosenovog mosta tijekom, primjerice, izmijenjenih stanja molitve.
Općenito govoreći, “djelovanje na daljinu” sažima pad ranih atomističkih i mehanicističkih teorija koje su sve fizičke interakcije svele na sudar – ili međusobno materijalno djelovanje.
Istraživanja i pokušaji rješavanja ovog problematičnog fenomena doveli su do značajnog napretka u području fizike, od koncepta magnetskog i električnog polja, preko opisa kvantne isprepletenosti do čestica medijatora Standardnog modela (modela prema kojem svi poznati elementarne čestice su klasificirane, na temelju djelovanja tri od četiri osnovne sile u prirodi).
U svakom slučaju, možemo reći da će, gledali je u vjerskom, umjetničkom ili čak znanstvenom smislu, s obzirom na sve navedeno, molitva u svakom slučaju biti uslišana, čak i ako nismo sigurni čije su je uši točno čule.
PREPORUKE
- Najbolje web stranice za freelancing
- Najprofitabilnije ideje za posao
- Kako napraviti blog besplatno
- Kako se koristi Canva
- Kako se zarađuje od TikToka