Autorica Jelisaveta Načić, u tekstu: Izložba o generalnom uređenju grada u Berlinu BON (Beogradske gradske novine), 1910.
“Koliko je priroda podarila ljepote Beogradu, a koliko mu je čovjek malo dao. Uspoređujući ga s drugim velikim gradovima vidimo koliko Beograd zaostaje za 20. stoljećem i koliko je težak zadatak pred njim. Grad koji ne odgovara ni jednoj europskoj prijestolnici. Za izgradnju grada, osim uključivanja općine, potrebno je uključiti i pojedince, njihove kapitaliste i određene zajednice. Glavni faktor je novac – milijuni – kojeg nam nedostaje.”
Ove Jelisavetine riječi iz prošlosti i dalje su vrlo relevantne.
Čak ni hladna septemberka večer nije spriječila brojne zainteresirane da se okupe u Atriju Biblioteke grada Beograda kako bi saznali više o životu i radu Jelisavete Načić. Na izložbenim panoima su prikazane fotografije njenih realiziranih projekata, planova i ambijenta Beograda početkom 20. stoljeća, zajedno sa slikama same Jelisavete, njenih obitelji i potomaka.
Kako je istaknuo akademik prof. Branislav Mitrović i drugi govornici na izložbi, uskoro će biti objavljena prva knjiga o ovoj zaboravljenoj arhitektkinji, a njen život pruža dovoljno materijala za filmsku priču.
Jelisaveta je zaista bila izuzetna žena. Njena postignuća su bila revolucionarna za to razdoblje, a i danas se smatraju naprednim i avangardnim.
Rođena je 1878. u trgovačkoj obitelji u Beogradu. Unatoč nedostatku podrške obitelji, upisala je Tehnički fakultet Velike škole u Beogradu kao jedina žena u prvoj generaciji arhitektonskog smjera. Upornost ju je vodila kroz školovanje, i 1900. godine postala je prva žena arhitekta u Srbiji. Počela je uspješnu arhitektonsku karijeru.
Zaposlila se u državnoj službi, postavši gradski arhitekt Beograda. Projektirala je brojne značajne objekte poput Bolnice za tuberkulozne bolesnike na Vračaru i ograde Savske aleje. Suradnja s Meštrovićem na uređenju Terazija bila je prekinuta ratom.
Bila je prijateljica Dimitrija Tucovića i dijelila je socijaldemokratske vrijednosti. Njena javna djelovanja dovela su je do deportacije u logor u Mađarskoj. U logoru je upoznala i zaljubila se u albanskog intelektualca, s kojim je dobila kćer Luciju.
Jelisaveta Načić je ostavila značajan trag na arhitektonskom pejzažu Beograda, a njeni radovi i danas stoje kao svjedoci njene izuzetnosti.
Nakon više od stoljeća, njen rad i nasljeđe i dalje su inspiracija i temelj za razmišljanje o ulozi žena u arhitekturi i kulturi uopće.
Izvor: ( samoobrazovanje.rs / Coe.ba )
