Što je čovjek? Pokušaji definiranja Čovjeka

Mnogi mislioci – znanstvenici, filozofi, pjesnici, umjetnici – od davnina su pokušavali razumjeti i izraziti definicija Čovjeka.

Takav pothvat, iako vrijedan hvale, ne može se svesti samo na jedan odgovor.

Postoji onoliko definicija čovjeka koliko i pretpostavljenih gledišta.

U tome je vjerojatno i čar ove beskrajne priče koju svatko od nas priča sebi, svojim slušateljima ili svojim potomcima.

Ako na trenutak razmislimo o ovom pitanju, možemo reći da jest Čovjek je biće koje više od svega nastoji ostaviti trag iza sebe, u ovom ili onom obliku; nešto što vrijeme neće izbrisati, ili barem neće tako lako izbrisati.

Čovjek je duboko složeno i često kontradiktorno biće: sposoban je oprostiti, sposoban je i ubiti, biti svet, patiti, stvarati, voljeti i biti uzvišen, žrtvovati se za ljubav ili ideale, biti dobar, biti zao, biti sretan ili duboko nesretna.

Pokušavajući definirati čovjeka, treba imati na umu zakonitosti po kojima se njegov život odvija. Starogrčki mitovi svjedoče o težnji da se prepoznaju i izraze neki od obrazaca.

To je svakako jedan od najstarijih mitova grčki mit o Sizifu, starogrčkom heroju, kralju Korinta, kojeg su bogovi zbog pretjerane znatiželje kaznili tako što je morao neprestano kotrljati isti, golemi kamen uz brdo, a čim bi stigao do vrha, kamen bi se otkotrljao natrag. Međutim, pokušavao je iznova i iznova, nikako da postigne svoj cilj, a život mu je prošao u toj uzaludnosti.

O važnosti i utjecaju ovog mita na određenje čovjeka iu modernom dobu svjedoči njegova reinterpretacija koju je izradio francuski egzistencijalistički pisac i filozof. Albert Camus (1913.-1960.).

U njegovu dijelu Mit o Sizifu (1942) Camus je izrazio ideju života kao ciklusa koji se stalno ponavlja, a čije nam značenje stalno izmiče, s obzirom na njegovu apsurdnost. Nešto slično, taj čovjek je uvijek na gubitku, rekao je jedan od naših najboljih pisaca, Meša Selimović (1910-1982), citiram iz Kuranna početku svog romana Derviš i smrt (1966):

Vrijeme zovem kao svjedoka, početak i kraj svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

On je, međutim, mislio da jedini mogući smisao vlastitog postojanja može se pronaći u ljubavikojoj ideji je posvećen njegov roman Tvrđava.

Čovječe, upoznaj sebe

Kažu da onaj tko uspije upoznati sebe nije život proveo uzalud. Još mnogo stoljeća prije Krista, iznad ulaza u Apolonov hram u proročištu u Delfima isklesano je: Čovječe, upoznaj sebe. Ova se maksima također pripisivala Sokratu. Koliko god takvo što izgledalo jednostavno i često podrazumijevano, uopće nije tako.

Samospoznaja kao zadatak ili čak i životni poziv ponekad je dovoljno ispuniti cijeli ljudski život, a ni tada uspjeh nije zajamčen.

Kako je čovjek određen i definiran tijekom povijesti civilizacije i kulture uvelike je ovisilo o kozmogonijskom shvaćanju, odnosno shvaćanju načina na koji je svijet nastao.

U osnovi se može svesti na dva glavna smjera: kreacionist (odnosno teološki – shvaćanje da je svijet stvorila viša sila, Stvoritelj ili Bog – Apsolut) i evolucionista (znanstveno – shvaćanje da je svijet nastao kao produkt određenih prirodnih ciklusa i postupnih promjena, koje su započele tzv. Velikim praskom – Veliki prasak).

Stoga su shvaćanje i definicija čovjeka različiti.

Unutar kreacionističke kozmogonije čovjek se shvaća kao iskra božanskog stvaranjakoja u izomorfnom ključu implicira da je čovjek stvoren prema Božjoj slici i da u sebi nosi božansku iskru, dok u okviru teorije evolucije čiji je tvorac i najpoznatiji zagovornik britanski biolog i prirodoslovac Charles Darwin (1809.-1882.)[1]čovjek se razvijao postupno, kroz proces tzv prirodni odabir i prilagodbe, od biološki primitivnijih organizama, kao što su primati.

Homo sapiens

Čovjek se sa znanstvenog gledišta, biološki, antropološki i evolucijski, može definirati kao Homo sapiensšto je naziv koji je 1758. skovao švedski prirodoslovac i znanstvenik, Karl Linn (1707-1778).

Prema tvorcu ove taksonomije, Homo sapiens je biće koje karakterizira visoko razvijen mozaksposoban za apstraktno mišljenje, moć govora, introspekciju-samosvijest i planiranje, odnosno svjesno djelovanje. Govor i razum ga odvajaju od njemu po mnogo čemu srodnih bića – životinja.

Međutim, čovjek je mnogo više.

Osim što jest prirodno i psihički biće, čovjek također jest društveno bit će i duhovno bit će.

Određen je odnosom s drugim ljudima s kojima ulazi u zajednicu, kao i potrebom da dosegne svoja duhovna odredišta.

Čovjek ima potrebu nadograđivati ​​ono što mu je priroda dala, svoju krhku i kvarljivu tjelesnu ljusku, umjetničko stvaralaštvo koja bi bila urezana u bezobličnu vertikalu vremena kao svojevrsna konstanta. Kako drugačije tumačiti veličanstvene arhitektonske pothvate, poput egipatskih piramida, sagrađenih gotovo 30 stoljeća prije Krista) koje dosežu gotovo 150 metara visine, ili prekrasni mauzolej Taj Mahal u Agri, to nevjerojatno djelo posvećeno ljubavi, koje je bilo izgrađen na površini od gotovo 17 hektara, u čast voljene i prerano preminule supruge cara Shah Jahana (vladao 1628.-1658.), Mumtaz Mahal.

Crnogorski vladika i pjesnik-filozof, Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), u svom najpoznatijem filozofsko-junačkom spjevu, Gorski vijenac (1847), pita: Kakav čovjek jest, čovjek i mora biti.

Takvim pitanjem ukazuje na krhkost u biološkom smislu, odnosno ograničenost u vremenskom smislu, a s druge strane, izrazito visoke težnje u etičkom i umjetničkom smislu. Njegoš definira čovjeka prvenstveno kao biće šekspirovske neprestane borbe, ili kako on to kaže:

Neka borba bude neprestana / Neka bude što biti ne može…

Čovjek je, doista, biće koje često može postići nemoguće, ako je dovoljno motiviran.

Čovjek je trska koja razmišlja

Slično svojoj, i možda jednu od najzanimljivijih definicija ljudske prirode, dao je francuski matematičar, fizičar i religiozni filozof Blaise Pascal (1623-1662) u svom najpoznatijem filozofskom djelu, Misli (1670.), kada je rekao da je čovjek trska koja razmišlja.

Ovom filozofsko-poetskom slikom spomenuti filozof ljudsko postojanje promatra kao dramu u kojoj su veličanstvenost ljudskog duha i ništavnost njegova materijalnog tijela u stalnom sukobu.

Ljudska egzistencija je dramatična jer je obilježena iskustvima propadljivosti i bolesti, granicama spoznajnih moći, nemirom i beskrajno lutanje u potrazi za apsolutom (Bogom)ali i poseban položaj čovjeka u prirodi i društvu te njegovu jedinstvenu sposobnost razumijevanja svega što mu se događa.

Čovjek je ujedno najslabije i najmoćnije biće u prirodi

Čovjek je ujedno i najslabije i najmoćnije biće u prirodi, upravo zbog razuma kojim je obdaren i koji mu omogućuje da razumije mnoge stvari koje životinje ne mogu, između ostalog i svoju smrtnost koja mu je možda i najteža. kazna.

Čovjek se nalazi na prekretnici između ništavila i besmrtnosti: tijelo mu je slično i sklono ništavilu, dok njegov um i duh vječito teže nečem nedokučivom i nespoznatljivom, kao npr. besmrtnost.

Stoga je najvažnija značajka ljudskog postojanja nemir, lutanje, poput lutajućeg Židova ili Ahasfera koji nam je došao od europske legende iz 13. stoljeća.

Volja za moć i dubinska psihologija

Poznati njemački filozof, Friedrich Nietzsche (1844-1900) temeljio je svoje učenje na jedan od najvažnijih poriva koji definiraju osobuna tzv volja za moć.

Mnoge ljude pokreće volja da vladaju, da svoju volju uspostave kao vladajuće načelo događaja. Njegov suvremenik, utemeljitelj psihoanalitičke teorije, Sigmund Freud (1856.-1939.) dao je možda najutjecajniji doprinos pokušaju definiranja čovjeka.

U okviru svoje tzv u dubinskoj psihologiji istaknuo je tri konstitutivna čimbenika ljudske osobnosti: id (pogoni), Ego (osjećaj sebe) i Superego (kontrolni mehanizam superega ili unutarnji “policajac”)koji utječu na ljudsko ponašanje i mogu ga objasniti.

Ove faktore povezuju obrambeni mehanizmi kao npr suzbijanje, cenzura i sublimacija, koji se često događaju na nesvjesnoj razini. Pojam nesvjesno kao silu koja iz pozadine odlučuje o ljudskom ponašanju, nadogradio ju je Freudov učenik i nasljednik, slavni švicarski psihoanalitičar Carl Jung (1875.-1961.).

Filozofija i logika pesimizma, čiji je glavni predstavnik u filozofiji svakako bio Arthur Schopenhauer (1788-1860) koji to kaže ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetovanije daleko od nihilizma – odricanje od vrijednosti na kojima je izgrađena cjelokupna naša kultura, besmisao i nedostatak apsoluta. Da je čovječanstvo uvijek bilo razumno, povijest ne bi bila duga kronika gluposti i zločina.

Iako ovo shvaćanje ukazuje na ne baš bistar pogled na ljudsku prirodu, Schopenhauer ipak kaže:

Ono što nas čini najsretnijima je spokoj uma. Ova osobina sama je sebi nagrada. Zato razvijanje vedrine u sebi treba staviti ispred svih težnji!

Znakovi uz cestu

Naš slavni nobelovac Ivo Andrić (1892.-1975.) bio je vrlo angažiran u pokušajima čak i eksplicitnog definiranja čovjeka, posebice u knjizi filozofskih crtica – meditativnih fragmenata, Znakovi uz cestu (1976), te u posthumno objavljenim Bilježniceosim neizravno, u svojim pripovijetkama i romanima, koji također obiluju aforizmima i zaključcima.

Andrić naginje pesimizmu, koji se ne može osuditi kao nešto izvan života, jer je Andrić kao povjesničar prvenstveno bio zabrinut za stvarnost i razumijevanje povijesnog tijeka i mjesta čovjeka u njemu: A što sam ja?

Samo mali plamen koji hrli u susret velikoj vatrikaže Andrić.

Ili: Ono što ne boli nije život; što ne prolazi nije sreća. Pesimizam, koji proizlazi koliko iz teških povijesnih okolnosti, toliko i iz same naravi života, može se pobijediti samo stalnom težnjom za dobrom i savršenstvom u kreposti.

Pa on kaže: Sve su Drine ovoga svijeta krive; nikada se neće potpuno ispraviti, ali ni mi ih nikada ne smijemo prestati ispravljati.

Stječe se dojam da moderni se čovjek ne pita puno o definiciji onoga što on jest i značenja svega togau bjesomučnoj trci za profitom i novcem koja je postala apsolut današnjice.

No, postoje iznimke koje svjedoče da nije tako, a sredstva koja su nam danas na raspolaganju omogućuju relativno brzo premošćivanje velikih udaljenosti, što dokazuje da čovjeka danas, baš kao i prije dvadeset ili trideset stoljeća, zanima što je čovjek .

Četverosatni dokumentarac francuskog fotografa, ekologa i novinara, Jan Artus Bertrand (1946.-…), Humano iz 2015. pokušava objasniti što je čovjek na dosad neviđen način u ovom žanru.

Jan Artus Bertrand je sa svojim timom posjetio preko 50 zemalja svijeta i intervjuirao širok raspon ljudi, postavljajući im fundamentalno važna pitanja kao što su:

1. što je ljubav,
2. što je prijateljstvo
3. što je bogatstvo i
4. smisao života.

Odgovaraju iskreno, na različitim jezicima, predstavljajući i scenariste i glavne glumce ovog epski dokumentarac.

Film je besplatno dostupan na YouTube kanalu pa ga naši zainteresirani čitatelji mogu pogledati, a svakako predstavlja svijetli i hvalevrijedan primjer pokušaja odgovora na staro pitanje: Što je čovjek?

Post Što je čovjek? Pokušaji definiranja čovjeka prvi put su se pojavili na blogovima o obrazovanju u XXI stoljeću -.
samoobrazovanje.rs