U sklopu master studija, jedinstvenog na našim prostorima, prof. Žarko Trebješaninnaš poznati psiholog, autor preko dvadeset knjiga i preko dvjesto stručnih radovaredoviti profesor na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Sveučilišta u Beogradu, održao je 4. srpnja ove godine otvoreno predavanje na temu Jungove psihologije religije.
Vruće i sparne srpanjske večeri okupio se ogroman broj slušatelja u Svečanoj dvorani Rektorata Sveučilišta u Beogradu, kako bi svojim prisustvom i aktivnim sudjelovanjem uveličali ovo predavanje. Čini se da popularnost švicarski psihoanalitičar i filozofa iz prve polovice 20. stoljeća postaje sve nedvosmisleniji, a njegovo učenje stječe sve veći broj oduševljenih sljedbenika i zagovornika. Možemo zaključiti da za to vjerojatno postoje dobri razlozi.
Vjera je dugo vremena bila potiskivana i zanemarena, prvenstveno zbog dominacije komunističke ideologije u drugoj polovici 20. stoljeća kod nas i drugdje. Bez obzira na, religija se vratila na velika vrata a danas je to možda važnije nego ikad prije.
Religija, kako kaže prof. Trebješanin, iako predstavlja ogromnu vrijednost i potencijal, često je izvor sukoba i zlostavljanjai upravo zato treba biti predmet predanog proučavanja, kako bi se takvo što spriječilo.
Mnogi psiholozi bezuspješno su pokušavali objasniti fenomen religioznosti. Psihologija ne može tako lako objasniti religiju, jer ona ima nekoliko aspekata: antropološki, sociološki, psihološki, uz onaj očiti, duhovni. Još, Jungova psihologija religije je najjačavrlo produbljen, istaknuo je profesor Trebješanin, jer on posredstvom psiholoških potencijala prodire u bit religije.
O Jungovoj biografiji
Carl Gustav Jung bio je Freudov učenik, koji se kasnije, kako često biva, osamostalio i odvojio od svog učitelja. Međutim, njihov dugogodišnji intenzivan odnos, koji je uvelike podsjećao na odnos oca i sina, svakako je ostavio traga na Jungovom učenju, o čemu posebno svjedoči Jungovo Autobiografijagdje govori o svom razvoju i problemima, kriznom razdoblju i kako ga prebroditi.
Freuda je upoznao preko knjige Tumačenje snova.
Snovi su bili i ostali jedan od poveznica psihoanalitičkih učenja Junga i Freuda, kao i dualizam.
Jung je vjerojatno vidio Freuda kao figuru oca, a Freuda u Jungu kao nasljednika, što dokazuje njegovo oslovljavanje Junga sa sinom u njihovoj prepisci.
Međutim, razlikovali su se u nekim važnim aspektima. Freudova teorija seksualnosti bila je, po Jungovu mišljenju, previše materijalistička. Seksualnost je za Junga domena nekoliko duhovnih kategorija, a seksualni simboli samo su prikazi duhovnog (npr. falus je za Junga simbol moći, a ne puka biološka spolna karakteristika čovjeka koja ga odvaja od Freud).
Izvor za izgradnju svoje psihoanalitičke teorije Jung je pronašao u mitovima, bajkama, pričama i samoj religiji. U knjizi Psihologija i religija (1937) Jung je možda na najcjelovitiji i najzreliji način predstavio shvaćanje religije, u mnogočemu različito od Freudova shvaćanja.
Jung smatra da je religija značajan i nezaobilazan moment svake kulture, a ne kolektivna neuroza, kako to Freud naziva, u pomalo ironičnom ključu. Jung smatra da religija nije patološki fenomen, niti iluzija, niti opijum za mase, ali osnovni uvjet mentalnog zdravlja.
Dok Freud svoj pogled na religiju izvodi iz Edipova kompleksa (gdje se Bog vidi kao otac kojeg treba svrgnuti i pobijediti), Jung govori o arhetipovima oca i majke u religiji, gdje odrastanje svakako prati svođenje oca s božanske na ljudsku veličinu, ali u manje tragičnom tonu. nego Freudova.
Homo Religiosus
Svaki čovjek je Homo Religiosus po prirodi, urođeno religiozan, kaže Jung. Jung je prvi uveo taj pojam duše u psihologiji religije.
Jung je vratio dušu u psihologiju.
On je obogotvorio čovjeka/dušu, zbog čega je bio često kritiziran. Duša, međutim, ističe prof. Trebješanin, nije isto što i psiha. Psiha je mnogo opsežniji pojam u Jungovom učenju.
Duša je autonomni sklop povezanih funkcija psihea jedna od njegovih osnovnih funkcija je proizvodnja slika.
Te se slike ponekad izražavaju kao snovi, ponekad kao umjetničke kreacije, vizije, ponekad kao priče ili mitovi koji se prenose s koljena na koljeno. Uloga duše je da posreduje između svjesnog i nesvjesnog i nespoznatljiva je osim kroz simbole i slike. Bitni simboli jastva (ja) na koje Jung ukazuje su krug, kamen, križ, kotač, zmija koja grize svoj rep i mnogi drugi. Jedan od simbola posebno važnih za Junga je mandala – magični krug, psihokozmogram.
Jung s oduševljenjem govori o mandali koju je počeo spontano crtati u vrijeme duboke psihičke krize koja ga je zadesila oko 37.-38. godine života. Riječ je izvorno o budističko-hinduističkom svetom crtežu koji predstavlja svemir s ciljem dočaravanja sklada vanjskog i unutarnjeg, a sastoji se od spoja dva savršena geometrijska oblika: kruga i kvadrata. Jung ga preporuča i sam koristi kao sredstvo meditacije, učinkovito u obrani od kaosa i dezintegracije osobnosti. Jezik simbola je jezik duše, kaže Jung.
Imago Dei ili arhetip Boga
Jedna od najvažnijih slika, a ujedno i arhetipova cijele civilizacije, koja je vezana za temu ovog rada, je tzv. Imago Dei ili arhetip Boga koja predstavlja simboličku sliku, a samim tim i vezu između apsoluta i čovječanstva. Postupak individuacija, sazrijevanje čovjekove osobnosti, odnosi se na prijenos središta osobnosti iz Sebstva (Ega) na nekoga ili nešto drugo vanjsko. Religija je jedan od najprikladnijih načina za to. Jung u svojoj psihologiji religije ističe prof. Trebješanin, proučava posredno nadindividualne arhetipove, psihološke strukture, čiji su izdanci vjerovanja, simboli i religijski rituali. Arhetipovi se vide u snovima, vizijama pa čak i psihozama, kada se integritet ljudske osobnosti počinje lomiti i raspadati. Istodobno, Jung ima fenomenološki pristup vjeri – bavi se iskustvenim, poput religijskih rituala. On spaja psihologiju i alkemiju.
Bit vjere i religioznosti je susret s onostranim. Kolektivno nesvjesno je religiozne prirode. Čak i ljudi koji tvrde da su ateisti zapravo su zamijenili poznati, društveno potvrđen i institucionalno utemeljen oblik vjerovanja nepoznatim i nepriznatim. Svi mi moramo vjerovati u nešto, neku ideju koja ima dominantan utjecaj na cjelokupnu psihu. Pojam Boga, prema Jungu, nužna je psihološka funkcija iracionalne prirode, nevezana za pitanje dokazivanja postojanja Boga. Provjera postojanja Boga uvijek završi u nesigurnom području agnosticizma.
Religiozno iskustvo je čovjeku urođeno. Jung na to stavlja veliki naglasak. Ponekad se apsolut pojavljuje u snovima, dječjim crtežima, pa prije primanja znanja iz kolektivnog nesvjesnog izranjaju različite slike koje se očituju kroz različite simbole. Iskustvo numinozna (božanski, onozemaljski) je jedini koji donosi nadu, pripisuje dublji smisao životu. Vjerski rituali pomažu u prevladavanju raznih životnih kriza, a svakako izviru iz arhetipova, koji su nastali taloženjem sličnih iskustava u povijesti ljudskog roda.
Religijski obredi su tipični za svaku religiju inicijacija, koji uvijek predstavljaju simboličnu smrt povezanu s rađanjem novog, duhovnog, transformiranog bića. Kao što vidimo, simbolizam postoji iu religijskom korpusu iu religijskoj praksi, kao način posredovanja između duhovnog i materijalnog, unutarnjeg i vanjskog.
Sam izbor religije nije presudan, kaže Jung. Vjerska su iskustva često mješovita i eklektična u ljudskoj povijesti. Ponekad je službeno učenje ili vjerska dogma pomiješana s poganskim supstratom, koji na primjer postoji u našoj tradiciji. Ponekad ljudi uopće nisu svjesni tog eklekticizma. Tako rijetko tko u našoj zemlji zna da su Slaveni zapravo ostatak poganskih vjerovanja, protkanih nitima kršćanstva. Religija, isto tako, nije strogo teritorijalno omeđena. Zapadnjaci su danas jako fascinirani religijama Istoka, posebno budizmom. Religija Istoka nudi nešto što zapadne religije nemaju. Međutim, kada čovjek sa Zapada obuče istočnjačko odijelo, ne zna se u njemu ponašati prirodno, pa djeluje pomalo čudno, pomalo smiješno i tašto. Unatoč tome, energija se uvijek stvara iz dualizma, odnosno napetosti, sukoba suprotnosti: poriva i duha, ženskog i muškog principa, razuma i emocija. Napetost ili sukob suprotnosti uvijek donosi ili kreativnost ili destruktivnost. Religija i njezina istinska percepcija dopuštaju da se ta napetost prevlada kreativnošću.
Najdublja struktura arhetipova je polarna (uvijek imaju dva pola, negativan i pozitivan). Na primjer, arhetip Sjene je dualne prirode. Sjena je i vrag i kreativnost. Arhetip majke nosi i određenu dvojnost, jer majka podrazumijeva rođenje, brigu, brigu, ljubav, ali ponekad i majku koja guši i uništava svoje potomstvo, poput Euripidove Medeje. Duša je prebivalište božanskog i demonskog.
Bez obzira na sve to, prof. Trebješanin je isticao, slažući se s Jungom, da je nemoguće iskorijeniti čovjekovu volju i potrebu za Bogom – apsolutom. Religija čuva duševnu ravnotežu i štiti od psihičkog slomaistovremeno imajući preventivnu i ljekovitu ulogu.
Ovo nadahnuto i po mnogočemu intrigantno predavanje zaključeno je brojnim zanimljivim pitanjima posjetitelja i zanimljivim raspravama koje su uslijedile. Nažalost, nemamo dovoljno prostora da ovdje govorimo o tim raspravama, ali se nadamo da će iznjedriti neke nove susrete na kojima će se o njima puno detaljnije govoriti. Ono što svakako daje nadu je sve prisutnija svijest u našem društvu o potrebi duhovnog života, čiji je vjera jedan od najdubljih izraza.
The post Žarko Trebješanin – Jungova psihologija religije first appeared on Blogovi o obrazovanju u XXI veku -.
samoobrazovanje.rs
