Pojam ejdos (eidos) pojavio se u psihologiji dvadesetih godina 20. stoljeća. Podrijetlo pojma povezuje se sa starim Grcima a jedno od općih objašnjenja pojma bilo bi da je to sinonim za formalni sadržaj kulture, koji uključuje sustav ideja, kriterij za tumačenje iskustva.
Oxfordski rječnik definira ejdos Kao “poseban izraz kognitivne svijesti ili intelektualnog aspekta kulture ili određene društvene skupine“, a ejdetske slike kao “slike koje se odnose ili označavaju mentalne slike koje su u njihovom karakteru neobično živo i detaljnopa se čine vrlo vidljivima osobi koja ih doživljava”.
Definicije ejdetske slike
Što kažu naši psihološki rječnici? Što oni predstavljaju? ejdetske slike i što su ejdetske vrste? U nekim izvorima termin ima pisani oblik “eidos”, au drugim izvorima “eidos”, kako ne bi došlo do zabune.
Jedan psihološki rječnik definira eidetske slike kao:
„Eidetske slike (od grčke riječi ejdosšto znači oblik) najčešće se odnosi na koncept formiran u umu, mentalne slike koje su vrlo žive. Ključne karakteristike onih koji imaju takve slike (nazvana ejdetika) su
(a) nastaviti ‘vidjeti’ sliku vizualnog podražaja neko vrijeme nakon što je podražaj uklonjen, i
(b) ‘vidjeti’ stvarnu sliku, a ne samo memorirani podražaj.
Eidetske slike su češće kod djece (procjene govore da se javlja oko 5 od 100 slučajeva)
Prava eidetska slika traje neko vrijeme i stoga se razlikuje od slike, odn. izvedbe i iz ‘naknadne slike’. Eidetske slike su češće kod djece (procjenjuje se na oko 5 u 100 slučajeva) nego u odraslih (kod kojih se procjenjuje da se javlja manje od jednom u 1000, iako neki autori čak navode manje od jednom u milijun slučajeva).”
U drugom psihološkom rječniku imamo ovu definiciju:
„Eidetske slike su prikazi / zamišljene slike koji se odlikuju iznimnom jasnoćom, detalja i živih boja, mogu biti i mobilni. Iako su dojmljivi i često popraćeni emocijama, subjekt je svjestan da oni u danom trenutku nisu prisutni u stvarnosti.
Postoje mišljenja da je njihova pojava uvjetovana fiziološkim ostatkom ranijeg podražaja, ali su takva objašnjenja nepotpuna. Česte su u dječjoj dobi, a nakon puberteta nestaju na neobjašnjiv način rijetke su i u psihološkom životu odraslih.”
Definicija pojma eidos i eidetski tip u trećem rječniku psihologije:
„Eidetska slika (od grčkih riječi ειδος – oblik, slika, lik) Posebna vrsta prikazivanja prethodno promatranog predmeta izvanredno jasna, neobično živa, postojana i detaljna, kao da je predmet prisutan.
Ove je izvedbe eksperimentalno proučavao ER Jensch početkom 20. stoljeća. Osobe s ejdetskom sposobnošću mnogo se češće nalaze u djece nego u odraslih (1:1000). Sposobnost stvaranja ejdetske slike, u pravilu, gubi se u pubertetu. Osoba koja ima sposobnost stvaranja ejdetskih slika je ejdetski tip.
Ima posebno razvijenu sposobnost stvaranja vrlo detaljnih predstava, vizualnih, auditivnih, olfaktornih, koje su poput fotografije ili zvučnog zapisa prethodno opaženih sadržaja. Čovjek može po volji reproducirati te prikaze u svom sjećanju čak i nekoliko mjeseci nakon promatranja određenog prizora.
Njemački psiholog ER Jensch smatrao je da eidetski tip karakterizira posebna tjelesna konstitucija i da ima dva modaliteta B (Bazedovljev) i T (tetanodinski) tip”.
Istraživanje u praksi
Akiro Haraguči (Akiro Haraguchi), japanski inženjer, imao je 59 godina kada je 2006. izrecitirao 83.431 decimalu broja pi (π) u 16 sati (čime je ušao u “Guinnessova knjiga rekorda“)!
Mora imati fotografski memorija, pomislit ćete. Zapravo, prevladavajuće objašnjenje je da je brojeve zapamtio pomoću japanskog “simboli kane“ tj. znakova, pretvarajući brojeve u simbole i pamteći brojeve kao priče.
No to je samo jedna od tehnika pamćenja, koju profesorica psihologije sa Sveučilišta St. Lawrence u New Yorku, Alan Searleman (Alan Searleman) ispitao je i usporedio s njim ejdetske vrste.
Sudeći po velikoj količini dokaza, nemoguće je prisjetiti se slike sa savršenom točnošću.
Najbliže je, tvrdi profesor, stvaranje ejdetskih slika fotografsko pamćenje. Kada se osobi s fotografskim pamćenjem i visokom inteligencijom pokažu nepoznate slike 30 sekundi, ona to može slikovito opisati viđenu sliku – na primjer. broj latica na cvijetu (na slici s vrtom). Dok govore o iskustvu, ispitanici kao da pogledom prelaze preko slike. Ponekad ispitanici pogriješe i za nekoliko minuta se više ne mogu sjetiti detalja.
Profesor tvrdi da “ako doista imaju fotografsko pamćenje, ne bi trebali nimalo pogriješiti”.
Međutim, neki ljudi doista imaju fenomenalno pamćenje. Šahovski velemajstori mogu pobijediti i najboljeg protivnika s povezom na očima. Kartaši mogu zapamtiti redoslijed karata u špilu za manje od minute. Ali ljudi s tim sposobnostima pamte samo određene stvari, često ne mogu prepoznati ljudska lica.
Eidetski tip osobe se rađa, a ne stvara tijekom vremena, prema profesoru Sirlmanu. Druge vrste pamćenja mogu vježbati svoje sposobnosti vježbanjem i trikovima. Ovaj sposobnost ne odnosi se na inteligenciju.
Djeca imaju sposobnost stvaranja ejdetskih slika češće nego odrasli, no nakon šeste godine tu sposobnost polako počinju gubiti jer tada počinju usvajati apstraktne oblike mišljenja.
Iako psiholozi ne znaju zašto se kod djece gubi sposobnost stvaranja ejdetskih slika, sve to ima smisla – zamislite da čovjek pamti svaku sliku i sekvencu koju vidi i osjeti tijekom dana, bilo bi jako teško proći kroz to. dan, zar ne?
Eidos u doživljaju umjetnosti
Takvi se prikazi često pojavljuju u književnosti, a češće u proučavanju stvaralaštva, pri tumačenju, usporedbi i analizi književnoga djela. Primjerice, prostor kao književni fenomen može se promatrati u fizičkom, ali iu simboličkom pogledu kao eidos.
Na primjer. ejdetski element djela”Na Drini ćuprija” je most, smatra Ana Stišović u članku „Eidetski elementi u književnoumjetničkom djelu“ u časopisu „Reči“. Opis mosta i njegovog položaja u kasabi predstavlja „mitsku lebdeću dimenziju, koja nije od ovoga svijeta.
Most kao kamena sofa je i oltar i mjesto gdje se hoda u dionizijskom zanosu, na samom rubu, i poprište faustovske kockarske igre u kojoj je ulog besmrtna duša čovjeka”. Most kao svjedok mijena povijesnih prizora i vječne ljudske drame i potrage za smislom postojanja.
Danas postoje brojni aspekti tumačenja književnih djela kroz ejdetske slike
Naime, ejdetske slike ponekad su sjajna metafora za kontemplacije, pjesničke generalizacije, rečenice, dnevničke crtice, psihološke sadržaje koji čuvaju viđeno, doživljeno i promišljeno. Autor u članku smatra da se „eidetske slike poput slika, zaokruženih cjelina, iskaza sklapaju u imaginarni mozaik i tvore svojevrsni profil.
Teme se nadovezuju kao Andrićeve”Znakovi uz cestu“, Kišovih eseja, proza Salmana Rushdieja i Emila Ciorana. Oni funkcioniraju kao koordinatni sustav za stvaranje duhovne, religijske, ali i umjetničke interpretacije stvarnosti”. Umjetnički je tekst višeznačan i nije ograničen spoznajnim i doživljajnim aspektima.
Ivan Focht u djelu “Uvod u estetiku“, na temu zamišljanja i spiritualne faze stvaranja ejdetske slike, kaže: „Prostor objektivacije duha u umjetničkom djelu ne može se prikazati u detaljima, već isijava iz cjeline umjetničkog djela kao posebnu atmosferu, aromu ili ton. Piščev svijet nije ograničen i prelazi u beskonačno.”
PREPORUKE
- Najbolje web stranice za freelancing
- Najprofitabilnije ideje za posao
- Kako napraviti blog besplatno
- Kako se koristi Canva
- Kako se zarađuje od TikToka
